Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
U govoru Bakarić je naglasio da je vjera privatna stvar pojedinaca. Pored toga, pozivajući se na Engelsa, upozorio je da je vjera bila opsesija od koje koje će se narod postepeno osloboditi uz pomoć države, koja će za tu svrhu obezbijediti „korisno” sveštenstvo. Iako Stepinac nije bio spomenut, Bakarićeve riječi su ukazivale da režim nije bio spreman da odustane od borbe sa Crkvom i konačnog obračuna sa njom. U govoru stranim studentima u Beogradu, 26. septembra, Josip Broz je otvoreno potvrdio namjeru režima da se obračuna sa Stepincem. Tom prilikom Tito je izjavio da je nadbiskup bio upleten u djelatnost križara, što je potvrdilo suđenje Šaliću i Lisaku. Napomenuo je da je sa tim bio lično upoznat. „Uhapsili smo Stepinca, i uhapsićemo svakog ko se protivi sadašnjem poretku, bez obzira da li će to ili neće pogodovati određenim sredinama”, upozorio je. Titove riječi imale su za cilj da umire domaću javnost, a katoličkim krugovima i svijetu pokažu da će svaki pritisak na režim doživjeti neuspjeh.
Katolička štampa i SAD, i drugdje, punila je stranice napisima o Stepincu, njegovom mušeništvu, stradanjima Katoličke crkve u Jugoslaviji, predstojećem suđenju. Vodeći katolički list u SAD, bostonski „Pilot”, objavio je 21. septembra 1946. godine članak pod naslovom „Tito optužuje”, u kojem je pisalo da su Stepinac i još dvadeset prelata bili izvedeni pred sud pod optužbom za zločine protiv naroda, odnosno za saradnju sa križarima. List je upozorio da se gvozdena zavjesa spustila na Jugoslaviju i da Stepinac i ostali optuženi nijesu imali nikakve izglede da budu oslobođeni: „Biće to još jedna od onih strašnih sudskih fantazija sa priznanjima”, završio je članak. Ton takvom pisanju dao je „L’Osservatore Romano”. U članku objavljenom 21. septembra, u kome se raspravljalo o pravdi u savremenom svijetu, prilično nervoznim tonom iskazana je podrška Stepincu: „Naše su misli sa nadbiskupom Stepincem koji je, dok ovo pišemo, uhapšen, a protiv njega se priprema optužba na sudu”. U članku se govori o nadbiskupu kao pastiru, patrioti, zaljubljeniku u svoj narod, neustrašivom borcu za istinu, katoličku vjeru, nacionalnu slobodu, hrišćanstvo. Sve to se suočilo sa neskrivenim nasiljem podanika, osvetoljubivošću, ateizmom. Nadbiskup će se suočiti sa okrutnim sudom, punim predrasuda i bez osjećanja za pravdu. Za vatikanski list to je bio primjer ponavljanja nepravde u istoriji. Nema sumnje da su u Vatikanu smatrali da je Stepinčeva ličnost bila čista, da mu se ništa nije moglo zamjeriti zbog držanja u prošlosti.
Papska nuncijatura preduzela je prve korake već 25. septembra. U tri note upućene Ministarstvu inostranih poslova zahtijevalo se da biskup Herli prisustvuje suđenju, da mu se dozvoli da posjeti uhapšenika i da se Stepincu omogući da prisustvuje misama i da mu se dodijeli ispovjednik. To je bio početak. Početkom oktobra, novom notom ukazivalo se na mnogo nedoslednosti u vezi sa suđenjem. Prema navodima u noti, novine i radio zauzeli su, prije suđenja, stav kojim se optuženi okrivljuje: jednodušnost takvih izjava potvrđivala je pretpostavku da su uputstva dolazila iz jednog centra. (...) U štampi i na radiju nije bilo riječi koje bi govorile u prilog optuženom. Na kraju, ukazivalo se da takve tvrdnje nijesu odražavale osjećanja i uvjerenja katolika u Hrvatskoj. Ni u jednoj zemlji svijeta, navodilo se u noti, posebno u onima u kojima je postojala slobode štampe i govora, nije se mogla naći slična situacija. Vatikan je, takođe, zauzeo oštar stav, nastojeći da suđenje proglasi nelegalnim i neosnovanim, vođenim po zahtjevu režima.
Iako je nastavak suđenja bio predviđen za 28. septembar, suština optužnice protiv Stepinca bila je američkom konzulatu poznata tri dana ranije, 25. septembra. U izvještaju od 26. septembra, američki konzul je saopštio sve dokumente koje je posjedovao u tom trenutku. Među njima je bio tekst optužnice, iako nepotpun, u kome se za Stepinca navodilo da je: 1) bio saradnik i podržavalac Šalić-Lisakove ustaško-križarske terorističke grupe i da je prikrivao njihove zločine; 2) sarađivao sa ustašama i Pavelićem; 3) organizovao nasilno pokrštavanje pravoslavnih; 4) organizovao vojnički kler koji je podsticao ustaše i Pavelića da mrze, bore se i vrše zločine protiv Srba i Hrvata i drugih patriota; 5) koristio katoličku štampu u prilog okupatora i Pavelića, za prinudno pokrštavanje, protiv NOP-a; 6) u dogovoru sa Pavelićem krio ustašku arhivu u Nadbiskupiji. To je, zapravo, bio dio optužnice, koja je bila mnogo opširnija i sveoubuhvatnija. Na osnovu toga, kao i drugih podataka, konzul je uvjeravao da nije bilo dokaza da je Stepinac sarađivao sa ustaško-križarskim grupama. Konzul je nastojao da njihovu ulogu i značaj umanji, iako je priznao da su oni imali direktnu vezu sa nekim sveštenicima u Nadbiskupiji. Bez obzira na odsustvo dokaza u nadbiskupovim vezama sa ustaško-križarskim grupama, konzul je tvrdio da u sudskom sistemu koji je postojao u Jugoslaviji, oni nijesu bili potrebni. Bilo je dovoljno da Komunistička partija naredi sudu da donese presudu.
(NASTAVIĆE SE)